Vruće pocinčana čelična cijev je u procesu proizvodnje koristeći čelične cijevi od uklonjene rđe umočene u cink tečnost temperature 500 stepeni, i izradu čeličnog površinski pričvršćenog sloja cinka kako bi se postigla svrha protiv korozije.
Pocinčana čelična cijev je čelična cijev koja je presvučena cinkom. Ovaj premaz štiti čelik od korozije. Najčešće se koristi za vanjsku konstrukciju poput ograda i rukohvata, ili za neke unutrašnje vodovodne instalacije. Ponekad se naziva i pocinkovana željezna cijev.
Naučnici su prvi put raspravljali o procesu galvanizacije 1770-ih, skoro 60 godina prije nego što je konačno uveden 1830-ih. Francuski inženjer Stanislaus Tranquille Modeste Sorel uzeo je prvi patent za ovaj proces 1937. godine i počeo ga proizvoditi ubrzo nakon toga. Do 1850-ih, Europa je proizvodila pocinčani čelik iz proizvodnih pogona smještenih širom kontinenta. Ubrzo nakon toga uslijedile su Sjedinjene Države, otvarajući svoju prvu tvornicu 1870-ih.
Sredinom do kasnih 1900-ih bakar je zamijenio pocinčani čelik kao izborni materijal u spojevima za cijevi.
Sredinom do kasnih 1900-ih bakar je zamijenio pocinčani čelik kao izborni materijal u spojevima za cijevi.
Da bi se stvorila pocinčana čelična cijev, čelični materijali se stavljaju u rastopljenu kupku cinka. Ovaj proces se također naziva vrućim pocinčavanjem. Dva metala su hemijski vezana jedan za drugi u ovom procesu i stoga se nikada neće odvojiti, što rezultira otpornijom i dugotrajnijom verzijom čelika.
Ova vrsta cijevi nije prikladna za plinovode, ali se vrlo često koristila za kompletne vodovodne instalacije u kući sve do sredine do kasnih 1900-ih, kada ga je bakar zamijenio kao materijal za cijevi po izboru. Tada je otkriveno da se kamenac nagomilava brže u pocinčanoj čeličnoj cijevi nego u bakru ili plastici. Još uvijek se ponekad koristi u zatvorenim prostorima za vodovod, posebno za zamjenu malih površina cijevi, u kojima protok neće biti u velikoj mjeri prekinut dijelovima kamenca.
